Put kroz stvarnost
Misli
Hmmm misliii, koliko nam toga dnevno prođe kroz glavu.
Rekla bih i previše, toliko da sam sebe smoriš glupostima. Kad ti misao ode u djetinjstvo pa te provede sve do sada ima se toga štošta. Promjena milijun.
Opet koliko god se rastužim što sam daleko od onog bezbrižnog nasmijanog djeteta do odrasle osobe koja je rastrojena između realnosti i očekivanja, kažem si stani i pusti to dijete da se veseli i dalje tu je itekako je tu! Dok si dijete misliš da odrasli kompliciraju stvari i što im je toliko teško biti odrastao, ne moraju ići u školu i pamtiti toliko toga, idu na posao i dobiju svaki mjesec plaću, mogu kupiti što žele i život je super. 
Kroz životne staze i raskrižja itekako se izgubiš svuda po malo.
Stalno trčiš za nečim te za boljim poslom te za ljubavi za boljim životom i umoriš se. Sada shvačam da nema potrebe za bilo čime ići, budi što jesi, trudi se koliko možeš zbog sebe da se osječaš bolje. Puštam sve neka ide svojim tokom. Ono što treba doći ili kako treba biti biti će bez obzira na sekiranje i stvaranje pritiska na koji god način.
Treba se družiti i uživati u ovom životu i u ovoj dimenziji a za dalje tko te pita 
Smješno je gledati mi sebe samu od početka; svoje borbe,strahove i poraze ali sada sam zadovoljna kojim putem idem, blizu sam samoj sebi svom žaru života. Mislim da većina nas nakon svih borbi, pobjeda i poraza na kraju postanemo ponosni što smo sve to prošli ma kako god da se završilo po našoj volji ili ne.
Nakon toliko seljenja,mjenjanja poslova,novih okruženja,novih zadataka naučiš puno o sebi svojim postupcima i o drugima. Drugačije počnemo gledati na sve oko sebe, nekako smo otvoreniji i shvačamo da se svatko u sebi bori sa svojim mislima,željama i stvarnošću.
Beskrajno sam zahvalna dragom Bogu na svemu, što je uvijek tu uz nas, hvala mu za svaku suzu, za svaku radost za sve na ovome svijetu.Svi smo mi dio jedne velike predstave na ovoj planeti i u ovoj dimenziji. Vjerujem da postoji puno više toga no što možemo i zamislit. Jednom ćemo to svi saznati i vidjeti. Do tad nastavljamo sa svojim ulogama jer se ova zemaljska sapunica nastavlja još dugo dugoo... 
Još jedan u nizu, novi početak :D
Moram započeti rečenicom; Hvala ti dragi Bože za sve što mi daješ u životu, za svu moju snagu, za sve ljude koji me okružuju i inspiriraju svakim danom sve više. U bezbroj situacija si mi pružio oslonac i snagu za dalje. Koračajući drugom stranom ulice svakim danom primječujem gomilu natpisa, reklama, naizgled beznačajnih potpisa po zidovima da je za mene itekako značajno sve što primjetim. Sve što odvuče moju pažnju, što vidim,čujem i pročitam usput ima veze sa budućnosti i sa događajima koji slijede. Naprimjer dok sam bila mlađa, tako u početku tinejđerske dobi voljela sam boraviti kod tete u manjem gradu. Ona živi u stanu u zgradi u samom centru. U tom vremenu kad bih se zatekla da razmišljam o budućnosti, vidjela sam se isto tako u gradu gdje sve što treba u jednom mjestu tipa; bolnica,fakulteti i sve ostalo što nema u manjim sredinama,znači da je sve tu, a ne da moraš najmanje 30 km proć do odredišta samo zbog jednog nalaza recimo. I tako nakon svoje navršene dvadeset i tri godine do svoje dvadeset i šeste godine selila sam zbog posla u par obližnjih mjesta, blizu sela gdje sam odrasla. U toj taman navršenoj dvadeset i šestoj godini, preselila sam se u grad na Dravi, meni do sad najljepši grad Osijek, pun zelenila, cvijeća, povijesnih znamenitosti. U samom centru grada u zgradi na trećem katu, baš kao što i moja teta živi na istom katu samo u manjem gradu.
I pogodite što, kada sam ušla u zgradu, pa u naš stan, ugledala sam sliku na zidu istu kao što je moja draga teta još uvijek ima, stajala je nasuprot vrata kako je kod nje na zidu. To mi je ostalo urezano u sječanju i kad sam vidjela bilo mi je kao da sanjam. Ali nije to sve, bila je još jedna slika, na njoj je bilo slavonsko polje, puno crvenih makova, prekrasno. Dok sam još bila dijete koje je odrastalo u selu okruženo poljima žita iz kojih su virili ti prekrasni crveni cvjetovi. Obožavala sam ih, divila im se kako prkosno i ponosno izviruju svojim crvenim glavama iznad žita i proviruju tom jarkom bojom kroz divlju travu koja se plete oko njih. I prije nego sam selila, svakog bih ljeta prolazeći cestom gledala ih i uživala u njihovoj toploj crvenoj boji. Puno puta sam razmišljala da ih uberem par i da ih ponesem kuć u vazu kako bi oživjele prostor, ali onda opet pomislim bolje da ostanu u prirodi, duže će živjeti i krasiti zelenilo. Ipak je to njihovo prirodno stanište. Uglavnom preko puta našeg stana u zgradi susjedi su imali i još uvijek imaju prekrasnog, čupavog, nježnog i umiljatog mačka po imenu Gavro. Ma joj predobra životinjica, ne moram puno objašnjavati, obožavam životinjice a pogotovo mačke. Ti krzneni ljubimci, rekla bih; potkožnjaci i ravnopravni članovi obitelji. Mačak Gavro je umiljat i svaki puta kad bi ga pustili malo na hodnik, on bi se lijepo smjestio na našem otiraču ispred vrata, ma ta pametna životinjica je osjetila da ga volimo. S vremenom se privikao na nas i dopuštao nam je da ga mazimo. Takvog mačka imamo i kod kuće, samo što je malo manje čupav, ali je isto cijeli crn. Istina je da sve ono što volimo privlačimo ksebi. Pri preseljenju nismo htjeli našeg mačka vozit sa sobom tako daleko i da bude u zatvorenom prostoru i većinu vremena sam.
On nije naviknut na život u stanu, zatvoren, već je prava seoska skitnica. Ali eto imali smo zamjenu kad bih se zaželjeli našeg kućnog ljubimca, Gavro je bio umiljat i sretan kad bi obratili pažnju na njega i pomazili ga.
Naravno to nije sve, tako promatrajući dalje taj stan i većinu detalja koji mi rijetko promaknu, jer inače jako volim čitati natpise, pa se u mislima igrati snjima, čitati ih naopako, dodavati im koje slovo, pridati drugo značenje i tako. Jednom prilikom na kuhinjskom balkonu, hraneći svakodnevno golubove komadićima kruha i bacajući sa trećeg kata na dječije igralište okruženo blokom zgrada, djeluje kao zaštićeno od buke i velikog prometa koji je odmah bio iza tih zgrada. Dok sam gledala golubove i vrapce koji su se borili za svaku mrvicu tog kruha, pogledi su mi prelazili po ispisanim zidovima. Jedna rečenica na engleskom jeziku mi je ostala duboko urezana od tog trena i odjekivala je u mojoj glavi a ide ovako; If you want to make your dreams come true, the first thing you have to do is wake up"!!! Da, da ako želiš da tvoji snovi postanu stvarnost, prvi korak koji trebaš napraviti je da se probudiš! U to vrijeme sam radila posao koji sam si prije silno željela ali što je vrijeme dalje odmicalo, shvatila sam da to nije za mene.Psihički je bilo iscrpljujuće a fizički prenaporno i monotono. Ubijalo je svaku moju i najmanju ideju, ma i samu misao da mi i dođe bilo kakva ideja. Poslje ove rečenice na zidu duuugo sam razmišljala kako želim bolji posao, koji ću odraditi sa zadovoljstvom koji će probuditi u meni svu onu maštu u nove ideje. I pogodite što uspjela sam, nakon vrlo malo vremena , evo na poslu na kojem sam zadovoljna, jer imam vremena da komuniciram sa ljudima opušteno i normalno. Volim slušati ljude i njihove sudbine, pri tom nalazim odgovore na neka svoja životna pitanja i pri tom dobivam dobre ideje i inspiraciju za pisanje. Svaki dan je nova stranica koju piše život. Sretna sam!
Napokon, stiglo je i moje vrijeme! :))
Svanulo je i u mom životu. Novi grad, novi posao, novi prijatelji i novi život. Moji snovi polako postaju stvarnost. A tako je malo trebalo da se pomaknem sa ruba propasti na stepenice uspjeha. Sad sam itekako uvjerena u to da smo krojači sudbine svoje. Jednostavno nemožeš vjerovat kako sam sebe svojim negativnim stavom vučeš u propast, a tako malo treba da postaneš pozitivan. U mom životu promjenio se stav o svemu, o ljudima, sudbini, životu, ljubavi, sreći. Za moj oporavak od sve depresije i negativnog razmišljanja je zaslužna knjiga i dokumentarac; "Tajna" i "Moć vaše podsvjesti".... To ću sve stavit u jednu rečenicu, cijelu pouku života; "Dobro privlači dobro a loše sve lošije", tako da kad mislite da vam je teško i da vam dan nemože proć teže, usmjerite se i na najmanju pozitivnu stvar u životu, čak bi bilo dobro da se usmjerite na nešto što želite a nemate, zamislite da imate i kako ste sretni u tom trenutku kad ste uspjeli doć do toga što jako želite. Jer cijeli smisao života sastoji se u tome da sanjamo sve ono što želimo u životu i većinu vremena o tome razmišljamo a da nismo ni svjesni. Evo par primjera iz mog života; krenut ću od osnovne škole i svoje simpatije skojom sada živim evo bit će 6 - ta godina. Znači dvije školske godine sam ga promatrala, sviđao mi se i razmišljala sam kad bi barem on bio dio mog života i kad bi me barem primjetio i samo malo volio. Nitko to nije znao, to je bilo u mojoj glavi. Nakon punih 10 godina ni manje ni više, sreli smo se, upoznali se i evo živimo zajedno i jako sam sretna. Svaki dan kad vidim njegov osmijeh, sjetim se koliko sam u školi žudila baš za tim meni predivnim osmijehom od srca. I sad me obuzme taj predivan osječaj. To je jedna od mojih žudnji, maštanja i snova koji je ispunjen. Dalje je bilo da se zaposlim u svom mjestu kraj škole, što se i obistinilo, nakon završetka srednje i nakon rada u sezoni na moru, zaposlila sam se u pekari u svom mjestu preko puta škole. Nakon toga mi je bila želja da se odselim i negdje dalje zaposlim, i to se ostvarilo, odselila sam i započela život sa svojim dragim. Kad sam se odselila nijebaš bilo lako i okruženje i poslovi koji sam tamo radila su bili nula bodova. Tako da mi je želja bila opet negdje otić i započet ponovno ali ovaj put mi je bila velika želja za koju je trebalo manje od 2g da se ostvari, a to je bilo da radim u trgovini sa odječom i da neradim sama u smjeni nego da nas ima, jer volim komunikaciju, šalu i čovjek nije stvoren da bude sam, jer tada samo imaš previše vremena za razmišljanje o glupostima pretežno. Ali sve u svemu, moje razmišljanje i moj stav prema životu se promjenio za 360 stupnjeva. Hvala dragom Bogu za sve u mom životu, veliko hvala jer me je kroz ljude, priče i događaje usmjerio na pravi put. Na put koji je pun svjetlosti, nade i uspjeha. Svi možemo uspjeti u onome što želimo samo trebamo živjeti taj san i svaki dan o tome razmišljati kao da je već stvarnost, znači treba ostat dosljedan sebi i svom cilju,nedopustit nikome da nas odvrati od onoga što želimo. Sada mi je želja uskladiti ples, glazbu i odječu. Voljela bih uspjeti u tome! Glazba i ples je moj život, oni su moji pokretači. Ples i glazba liječi moje misli i potiče ono najbolje u meni, mogla bih danima plesati i potpuno se predati tome, što više plešem više energije imam. Meni je dan bez osmjeha propušten dan, ja kad uspijem nekoga od srca u danu nasmijati moj dan je potpun!Napokon sretna sam!!! :)))) Živim život punim plučima, ima li šta ljepšeg od toga. Radujem se svakom novom danu bez obzira kakvo vrijeme bilo.
Dubokoumno razmišljanje!
Dugo već nisam pisala, jednostavno previše je negativne energije bilo u meni s kojom sam tjerala svaku pozitivnu energiju. Čitajući jednu zanimljivu knjigu, u biti priču jedne žene koja je doživjela kliničku smrt, potakla me na pravo razmišljanje. Ta knjiga ima dušu, kao i svako od nas. Samo što većina nas nezna kao što ni ja nisam znala šta je to zapravo duša. Duša je odraz našeg ponašanja, odraz naše volje. U biti reči ču to ovako, kad u podsvjesti razmišljamo negativno npr; meni ništa ne ide, nevolim ovo, neda mi se ono itd... Mi ljudi sami sebi dozovemo takve negativne stvari i situacije a da naravno večinu puta toga nismo svjesni. Nismo svjesni jer mislimo da mi nemožemo utjecati na naše događaje. A opet kako bi i vjerovali kad, sigurno nismo toliko svjesni ni da imamo vlastite anđele čuvare, ma da cijeli život slušaš o tome i u crkvi i u molitvama se spominju, pa opet to nekako ostavljamo sve sastrane. Znam da ovaj život je maximalno ubrzan i samo mislimo na svoje potrebe da jednostavno nestignemo zaviriti u svoje misli i znati što je to što uopče želimo. Čitajući tu knjigu shvatila sam, da sve ovo što se dešava na ovome svijetu gdje smo samo prolaznici je zaista već davno zapisano i prije nego je naša duša došla u tijelo u kome smo sada. Znači sve one loše stvari koje nam se dešavaju su bitne za razvoj naše duše. Npr. ja to zamišljam ovako; ako si kao dijete pao i slomio ruku, nakon par godina kad si veći i desi se to nekome kraj tebe ti češ ga znati utješiti, jer si to prošao. Cijeli ovaj život je lančana reakcija. Ima još nešto bitno, kad imaš smrtni slučaj u obitelji netrebamo tad biti ljuti na Boga. Zašto to kažem, isključivo zato jer je ON taj koji zna našu misiju na ovome svijetu, razlikuje se samo po dužini trajanja. Istina je ta da većinu stvari nemožemo izbjeći ali možemo si pomoći širenjem dobrog raspoloženja, ljubavi i pomoći onome kome je to zaista potrebno. Ali nesebično pomagati i biti dobar i ponizan, teško je biti, zato što se svaki dan susrečemo sa nepravdama.Prije nekoliko godina sječam se bila sam jako bliska Bogu molitvama, ali poniznim molitvama i iskrenim, i vjerovali mi ili ne događale su mi se iznenadno dobre stvari, moje želje su bile ispunjene ali sve. Odtad je prošlo puno vremena i jako sam se udaljila od Boga, znam da ON od mene nije. On je uz svakoga odnas i želi nas blagosloviti dobrim stvarima ali MU mi to nedopuštamo, jer smo opterečeni svakidašnjim stvarima koje ionako prođu. Da te materijalne stvari prođu ali Božja LJUBAV je uvijek tu. Naši anđeli čuvari su skroz uz nas,samo čekaju da zamolimo nešto lijepo i od srca i da vjerujemo u to, nečemo se ni okrenuti a oni če nam to i omogučiti. Samo eto trebamo pokušati biti dobri i pozitivni ma koliko nam to ponekad bilo teško zbog svih kušnji koje nas ometaju u dobrim stvarima. I sami znamo da se Sotona raduje kad nas vidi slabe i vreba skroz dok nas ne preuzme u svoje ruke, zato budimo jači od zla i molimo se. Jer i u bibliji piše; kucajte i otvorit če vam se!!! Morala sam ovo napisati, jer me obuzela velika želja da to podijelim sa svima koji budu čitali ovaj post, nadam se da če u nekima probuditi želju za ponovnim buđenjem u vjeri kao što je mene probudilo ono što sam pročitala i u što vjerujem! A vjerujem u dragog nam Boga i u njegovu bezuvjetnu i vječnu ljubav prema nama ljudima!
10.02.2010. u 22:09 | 6 Komentara | Print | # | ^Čežnja i čekanje!
Sjećam se školskih dana, kada sam pratila jedne plave oči i nestašne kovrče, koje su svakim danom prolazile kraj mene, čak ponekad me okrznuvši svojim ramenom trčeći po stepenicama, žureći na jelo pod velikim odmorom u našu školsku kuhinju. Ne, nikad to nije znao niti osijetio u mom pogledu koji ga je pratio svakim danom i pune dvije školske godine. U biti samo je bio moja čežnja, ali ne nikad nisam ni pomišljala da će zaista jedne večeri upoznati se samnom i prošetati, pa čak i dopratiti me do kuće. Zašto nisam nikad pomišljala da će jednom biti moj dragi, pa jednostavno zato što sam ja bila jedna preobična djevojka, ništa posebno. Inače sam bila jako povučena i tiha, pa i mirna, nisam bila od onih koje su se s bilo čime voljele isticati i bit glasna. Jedino je dragi Bog znao da mi je zapao za oko još davne 1995 godine, kad sam išla u peti razred osnovne, a on u sedmi razred. I sad kad to pišem, zvuči mi tako nevjerovatno i da je to stvarno tako. A evo, već je 4 godine prošlo, kako smo zajedno i živimo skupa, sve je kao jedna prekrasna bajka. Prije 4 godine kada smo se upoznali u disku, ja sam poslje tog susreta bila izvan sebe, nisam mogla vjerovat da je stvarno taj susret se dogodio. Čak kad sam mu pružila ruku, rekla sam da znam kako se zove i odakle je, naravno njemu je to bilo iznenadno, nije mu bilo jasno kak ja njega poznajem a on mene ne poznaje. Mislim nije to uopće bitno, bitno je to da ta moja ljubav i danas živi i svakim danom je sve jača. Kad se vratim unatrag i pogledam sada kako se slažemo, nadopunjujemo, razumijemo i jednako mislimo, tko bi rekao da će mi se želja i čežnja za tim slatkim dečkom ispuniti u potpunosti. Kak se kaže tko čeka taj i dočeka ali se i načeka (-:!!!! Neka, nije mi žao ni jedne neprospavane noći kad sam znala misliti na njegove plave oči, kad sam bila zaljubljena do uši a on to nije ni znao! Mislim da bi svaka djevojka na ovome svijetu voljela da joj se ispuni ovakva želja! Ima li što ljepše od toga da se međusobno razumijemo, kad ja radim pomogne mi, skuha ručak, dođe na posao po mene, izađemo skupa, savjete mi daje kad su mi najviše potrebni, zagrli me i utješi kad mi je teško! Volim ga i sretna sam, što ga imam u svom životu i što mi je sve na ovom svijetu. Kad pomislim da smo se 2005 upoznali, nakon dugih 10 godina su nam se putevi spojili a koliko smo samo puta bili si blizu, a da nismo ni znali! Volim ga svim srcem i nitko mi ga iz misli i duše nemože oteti!!
Samo prolaznici!
Da, na ovom svijetu mi smo samo prolaznici. I neznam zašto se ja toliko uopće sekiram svaki dan. Jer u Bibliji piše svaki dan ima dosta svojih briga i svaki dan se brine zasebe! Svejedno smo mi nemoćna stvorenja na ovom planetu, Bog nam je dao sve da uživamo na zemlji, a mi smo skoro sve uništili. Previše je mržnje i zla na ovome svijetu, zato sve i ide naopako. Gledajući tu svu tehniku i sve te silne satelite što su poslali za otkrivanje "života" u svemiru, pa atomske bombe koje su uništile i još i danas uništavaju ljude, jer se zbog tog silnog radioaktivnog-(otrovnog) zračenja rađaju djeca koja ostaju patuljastog rasta i s ostalim malignim bolestima. Ali čemu sve to, čemu sva ta zla da bi čovijek možda dokazao kako je svemoguć, kako je stvorio svijet, ma smiješno i žalosno. Jer čovijek je kao cvijet, naiđe vjetar pokosi ga i nepamti ga više ni mjesto njegovo! Mi se nemožemo borit protiv: požara, poplave, potresa i vjetra, možemo ali ne dugo. To je sve jače od nas, jer stim nemožemo upravljat, nije naše vlasništvo već je volja našeg nebeskog oca. Znam da puno ljudi danas govori; pa da dragi Bog postoji nebi se ovo dešavalo, ali to je pogrešno, jer naravno da smo mi ljudi takvi za sve tražimo neke dokaze! Zašto, mi prvi nebi pokazali jaku vjeru u njega pa baš zato što ga nemožemo vidjeti, ali vidimo djela njegova. Pogledajmo večeras; nebo, zvijezde, mjesec, pa godišnja doba i ja vas pitam odakle to, zar i dalje vjerujete da smo mi ljudi sposobni takve stvari stvorit. Pa sam čovijek je napravljen tako savršeno imamo: 2 uha, 2 ruke, 2 noge, 2 oka i sve ostalo kako je, da li još uvijek netko misli da je čovijek i sam sebe stvorio, da smo možda pali s Marsa. Ako još uvijek neki tako misle onda su slijepi pored zdravih oči. Svaka čast, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Zato sama sebi kažem, da je lakše kad si svoj posao zamisliš kao dio igre koju moraš odigrat i nakon toga ideš kući, jer nevrijedi na ovom putu kroz život gubit razum, nego vjerovat u sebe i svaki slobodan trenutak iskoristit u uživanju u prirodi i na svježem zraku, jedino tako ćemo sačuvat zdravlje i pronaći mir i hranu za svoju dušu. Duhovna hrana je u našoj vjeri a kroz tu vjeru mi lakše koračamo našim stazama trnovitim ili manje trnovitim putem kroz život.
01.04.2009. u 21:46 | 8 Komentara | Print | # | ^Balašević - Devojka sa čardaš nogama
Pozitivne misli!
Dok vani puše hladan vjetar i vrijeme se mijenja svake minute, moje misli ostaju lijepe i pozitivne. Naravno nemogu sakrit svoje dobro raspoloženje, sretna sam jer ću ponovno imat prave radne navike, koje mogu reći da mi fale. Ma da sam osoba koja voli duže spavati, protezati se i uživati u tišini jutra, mogu reći da i to s vremenom dosadi. Jer kad nisi u radnom odnosu, osjećaš se nekako bezvrijedno, pa i tužno, izgubiš volju za bilo kakve aktivnosti i sve ti je bezveze. Mislim barem sam se ja tako osijećala sve ovo vrijeme do sad. Kroz taj period sam dosta razmišljala o tome, kako stvarno nije potrebno ni na jednom poslu gubit živce i previše obraćat pozornost na neke grube i dvosmislene izjave ljudi. To govorim iz svog iskustva, jer sa 18g kad sam počela radit, strašno me ubijala nepravda, previše sam bila osjetljiva na to što će netko reći i misliti, pa sam često puta se opravdavala za neke stvari, što uopće nisam trebala obraćat pozornost na neka bezvezna pitanja i izjave. Jer danas tko god radi s ljudima, može lako dobit slom živaca ako se sekira za svaku sitnicu. Svaka čast ima i onih normalnih koji ti svojom pozitivnošću napune baterije, pa koliko god ti bilo naporno na poslu nekako se osijećaš bolje kad ti netko svojom smirenošću i strpljivosti da do znanja da nije sve tako sivo! (-: Mislim nije lako bit smiren i normalan ako te netko namjerno provocira, ali opet mislim da takvim osobama treba namjerno se smješkat i odgovarat flegmatično, koliko god iznutra gorio od bijesa.(-: Pišem sad o tome, jer znam da svi mi ljudi griješimo i svatko uči manje, više na svojim greškama, pa tako sam i ja nekad znala na svom radnom mjestu tjerat neku pravdu kad bi me netko svjesno provocirao, a danas naravno znam da se trebaš pokazat bolji od te osobe, kak bi se reklo: "Pametniji popušta"! Dosta o tome, mislim da sam već puno o tome napisala, pa da neduljim stom temom jer većina nas je svjesna tih stvari, jer smo svaki dan izloženi komuniciranju s ljudima, pa kako smo različiti, naravno da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ne bi nam bilo zanimljivo kad bi svi isto razmišljali i svi bili dobri i pozitivni, jer tad nebi morali tješit jedni druge s riječima; ma pusti bit će bolje, jednog dana. ((((((((-:
21.03.2009. u 17:06 | 23 Komentara | Print | # | ^Antuntun (-:
U desetom selu, živi Antuntun,
u njega je malko neobičan um!
On posao, svaki na svoj način radi,
jaja za leženje, on u vrtu sadi.
Kad se jako smrači,
on mrak grabi loncem,
razlupano jaje on zašiva koncem.
Dal, je jelo slano on to uhom sluša,
a ribu da pjeva, naučiti kuša.
Na livadu tjera, bicikli da mu pase,
da mu miše lovi, on zatvori prase.
guske sijenom hrani, snjegom soli ovce,
a nasadi kvočku , da mu leže novce!
Kad kroz žito ide, on sjeda u čun,
sasvim na svoj način, živi
ANTUNTUN! (((-:
Evo još jedne pjesmice od, meni najdražih iz osnovne škole i dobro urezanih u sijećanje.
Jesen
Ona je tu, u tuzi kiše,
po poljanama tiho hoda i,
kuda stiže uvis diže,
usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda i,
kuda prođe njezin put od,
otpalog je lišća žut i u
dol, njime idu krda.
U jezero unese nemir i
nividiš mu više dna,
a medvjed koga putem sretnem
odjednom, zaželi se sna.
A, kada livadama dune njen vjetar,
uzbune se travke.
U strništima, tužno šušti
to polja slute,
snijeg i čavke.
Recitacija iz 4 osnovne!
Već par mjeseci mi se vrti pjesma, koju sam recitirala za Božić pred svojom majkom i ostalima koji su došli gledat priredbu. Toliko je to stvarno u mojoj glavi kao da sam sad tamo opet i ponovno imam 9 godina i nastupam. Pjesmica se zove;
BOŽIĆNO PISMO
Majko, starice sijeda šaljem ti Božićne želje.
Neka ti noć ova bijela, kapne mir i veselje.
Da bore i mutne ti oči, molitva rukom briše,
a mjesto suze svake, na zelenoj grančici
jele da, dragulj sreće se njiše!
A, boli i brige odbaci jer sve će to jednom proći,
ostavi tek vjeru u dijete Božićne noći.
I nemoj paliti svijetlo, te noći svijetle i bijele,
nek gori u srcu ti ljubav i suza na vrhu jele!
